rujabox
ponedjeljak, 03.06.2013.
Noć u šumi
Lako je zmiji bilo reći odlazi. Inspektor Frogling ništa drugo nije ni želio, ali otići iz te proklete šume nije bilo jednostavno. Lutao je satima i činilo mu se da se samo vrti u krug. Uvijek isti krug. Posvuda je bila samo šuma, sve mračnija, a puteljka nigdje. Noć je padala prebrzo, gutajući stabla, a Froglinga je svladavao umor. Odustajao je.
Spustio se na tlo i naslonio na deblo, lagano drhteći od hladnoće. Osjećao je kako mu se gladan želudac prilijepio za kralježnicu. Privako je koljena uz tijelo i naslonio na njih tešku glavu, pokušavajući u njoj napraviti nekog reda, pronaći neko racionalno objašnjenje za sve što se zbilo, ali nije uspjevao. Od razmišljanja ga je zaboljela glava i u njoj je ostala samo jedna misao, umrijet će, ovdje, u ovoj mračnoj šumi i nikad nitko neće znati što mu se dogodilo. Zvijeri će se pogostiti njegovom lešinom, kosti ostati izložene, nesahranjene, polako tonuti u blato i nestati pod slojevima trulog lišća.
Grlo mu se stisnulo, suze ga zapekle u očima. Trebao je drugačije proživjeti svoj život, a ne ganjati glupog Gombera. Uvijek će postojati neki Gomber, više ili manje spretan, nikada im se neće stati na kraj. Potrošio je život na kriminalce. Pa zar su oni toga vrijedni? Zar jedan Gomber zaslužuje da zbog njega ovako jadno skonča? Zar je baš ovako moralo biti? Bilo bi bolje da je oženio Apostolku i napravio od nje poštenu, nježnu ženu po svom ukusu. Sad bi bili na bračnom putovanju.
Ljubav. Ljubav je jedino za čime u životu treba tragati, jedino za što se vrijedi boriti. Malo prekasno je to shvatio. Nema ljubavi za koju bi se sada uhvatio, koja bi ga prisilila da ustane i nastavi dalje, žene koja bi ga negdje vjerno čekala, čije drago lice bi mu se sada ukazalo i rasvijetlilo mrak. Prelako je odbacivao ljubav, sitničario i izigravao frajera. Činilo mu se da ima vremena za ljubav i sve drugo je bilo važnije, a sad mu preostaje samo žaliti za propuštenim prilikama.
Munja je sjevnula nad njim, praćena istovremenim, zaglušnim praskom. Frogling je skočio na noge i ogledavajući se oko sebe, tražio zaklon. Napravio je dva koraka i zapleo se u paučinu; fina mreža mu se zalijepila za lice. Skinuo ju je je prstima, a zatim obrisao o hlače. Zašuštalo je lišće, vjetar se zaigrao među stablima, zanjihao grane; jedna ga je šibnula preko lica. Ponovno je sjevnulo i tad je ugledao bijelu krpu, zapletenu o nisko granje. Šuma se zatresla od grmljavine, a Frogling je ispružio ruku prema krpi, strgnuo je s grane. Nešto je bilo u njoj, nekakva lutkica, ne veća od njegovog dlana. Nije mogao dobro vidjeti. Čekao je da ponovno sjevne, no to se nije dogodilo, a između stabala se pojavilo neko svjetlo, farovi automobila. Strpao je lutkicu u džep jakne i potrčao.
Svjetla su jurila prema njemu, poskakujući po neravnom šumskom putu i zasljepljivala ga. Stajao je pred njima raskrečenih nogu i s podignutim rukama, vičući na sav glas: - Stani! Stani! – I već je pomislio da vozač neće stati, da za upravljačem sjedi Gomber koji će ga s užitkom zgaziti, ali nije ustuknuo. Svjetla su bila sve bliža i sad je već jasno vidio da na njega ide kombi.
Kočnice su zaškripale i vozilo se zaustavilo ni metar od njega. Froglingu je trebalo nekoliko predugih trenutaka da se smiri. Posegnuo je za revolverom skrivenim ispod jakne i požurio prema vozačevim vratima. Očekivao je borbu, da će vozač pokušati pobjeći, ali ne i da će vidjeti mladića kako cvili, naslonjen na upravljač. U svojoj karijeri Frogling se s koječime susreo, nema čemu kriminalci nisu pribjegavali da izbjegnu uhićenje, ali nešto ovakvo još nije ni vidio, a ni čuo.
– Moje mjesto kraj kamina – cvilio je mladić, udarajući glavom o upravljač. – Drugome, drugome je dala moje mjesto kraj kamina.
- Izlazi – zapovijedio mu je i ne čekajući da sam izađe, izvukao ga iz kombija. – Ruke gore, raširi noge! – Gurnuo ga je na kombi i stao pretraživati.
- Nije htjela, nije htjela, moju ljubav, moje pjesme – cvilio je Cvilitrol.
- Začepi! – zaurlao je Frogling. – Ne pušim ti ja te fore.
Cvilitrol se nije gasio: - Zgazila je našu ljubav, zgazila je srce moje, a bila mi je sve na svijetu... Bog neka joj ne oprosti grijehe što je mene varala... Prevela me mala žednog preko vode... Moje nježne godine...
- Prestani cviliti, uši me bole od tvog zavijanja. – Frogling je prekapao po Cvilitrolovoj lisnici, izvukao osobnu i zaprepašteno se zagledao u nju, pa u Cvilitrola koji nije namjeravo prestati cviliti. Grubo ga je okrenuo prema sebi, zagledao se u uplakano lice, pa opet u osobnu. – Koje sam ja sreće – s nevjericom izusti. – Ti si Cvilitrol?
- Je l' tu piše da jesam? – drsko će Cvilitrol. – Možda ne znaš čitati?
- Naravno da jesi, što uopće pitam. Tko drugi bi mogao ovako cviliti.
- Ne cvilim bez razloga. Srce mi je ranjeno i trebao bi imati malo poštovanja prema mojim povrijeđenim osjećajima. Upravo sam...
- Ne zanima me - prekinu ga Frogling. – Trebam tvoj kombi.
- Ne možeš ga dobiti.
Frogling mu pokaza značku i, odgurnuvši ga, uskoči u kombi. Cvilitrol se požurio optčati oko kombija i u zadnji tren se uvukao na suvozačko mjesto.
- Kakvo je to ponašanje? Žalit ću se tvom šefu. Ne možeš voziti moj kombi, nitko osim mene ne smije voziti moj kombi.
- Ide li se ovim putem do zamka gospodarice Magde? – zapita Frogling.
- Ja tamo ne idem. Nikad više nogom neću tamo kročiti.
- Slobodno iskoči van, nitko te ne tjera.
Cvilitrol je već uhvatio kvaku, ali se predomislio, pa je uvrijeđeno ušutio, promatrajući grbavi put pred njima koji se nakon pet minuta vožnje račvao. Frogling je nagazio na kočnicu. – Kojim putem?
Cvilitrol je slenuo ramenima, a Frogling je skrenuo lijevo.
- Mislim da si skrenuo krivo – Cvilitrol će nakon što su dobrano odmakli.
- Misliš ili znaš?
Cvilitrol ponovno slegnu ramenima, a zatim teško uzdahnu: - Sve prave ljubavi su tužne, cvil. Zašto je to tako? Zašto žene moraju sve pokvariti? Ili te hoće silovati, ili te prevare s drugim. Nikad nisu onakve kakvima se čine. Cvil, cvil, šmrc, šmrc. Najbolje su kad su daleko; što dalje, to bolje; kad su nedostižne. Ljubav na daljinu je najbolja ljubav. Da, tako je najbolje, voljeti na daljinu, platonski, tad se ništa ne može pokvariti. Samo tad je sve savršeno.
- Možeš li, molim te, ušutjeti? – iznervirano će Frogling.
- A zašto bih ja, molim lijepo, šutio?
- Jer mi ideš na živce.
- To je tvoj problem, a ne moj.
- Ako već moraš mljeti, onda barem nemoj mljeti gluposti.
- Ja ne meljem, ja pričam i pričat ću što je mene volja.
- Ne, ti cviliš.
- To je moje pravo, moja osobnost. Cvil, cvil, cvil, ništa mi ne možeš, cvil.
- Onda cvili u sebi.
- E, baš neću, neću i neću. I tko si ti uopće? Kako si upao u ovu priču, po kojoj liniji?
- PK, seljo, što te briga.
- Još si i bezobrazan. I zašto ti želiš u zamak gospodarice Magde? Što ti imaš s njom? Da se ne bi i ti malo grijao kraj kamina? Moram te razočarati, mjesto je već zauzeto – cvilio je Cvilitrol.
Frogling je stiskao zube i jedva se suzdržavao da ne odalami Cvilitrola, a potom ga i izbaci i ostavi u mračnoj šumi, a Cvilitrol uopće nije bio svjestan koliko je malo potrebno da se priča po njega završi loše. Cvilio je i cvilio bez kraja i konca, žalio se na sve redom, ponajviše na Froglingovu vožnju.
- Nije dosta što cviliš, sad još moraš i zujati – predbaci mu Frogling.
-Ja ne zujim. Muhe zuje ili ti meni hoćeš reći da sam muha.
- Zujiš, čuo sam te.
- Kad si me čuo da zujim?
- Malo prije.
- To nisam bio ja. Istina, puno pričam i cvilim, ali jedno je sigurno, ne zujim.
- Rekao si zuz. Što bi to bilo ako nije zujanje?
- Da nije kvar na motoru – zabrinuo se Cvilitrol i ušutio, napeto usluškujući. I već je bio siguran da ga je Frogling nasamario i tako natjerao na šutnju kad se začulo slabašno zuz. – To nisam ja, a nije ni motor. Mislim da dolazi iz tvog džepa.
- Mog džepa?!
Ponovno se začulo zuz.
- A ha – pobjedonosno će Cvilitrol, fiksirajući pogledom Froglingov džep u kojem se nešto migoljilo, a onda je iz džepa izvirila sitna ručica i uhvatila se za rub otvora. Cvilitrol je zacvilio kao nikad u životu, a kada se pomolila i plavokosa glavica, samo što nije umro od straha. – Što ti je to u džepu? – cvilio je.
- Što bi bilo, nekakva vudu lutka, našao sam je u šumi.
- To je živo, hoće van – zavijao je Cvilitrol. – To zuji!
Frogling je posegnuo rukom u džep, zgrabio lutku i bacio je Cvilitrolu u krilo, podlo se smijući.
- Cvil, cvil,cvil...
- Zuz, zuzi.
Cvilitrol je još malo cvilio, a onda razdragano uzviknu: - Pa to je Palčica! – Osmjelio se uzeti je u ruke i temeljito razgledati.
- Frogling mu se narugao: - Kakva Palčica, veća je od palca.
- Ne puno. I zašto više ne zuzi?
- Valjda zato što je lutka. Možda je na navijanje.
- Nema nigdje ključ za navijanje. Prava je i čini se da joj nije dobro.
- Ti stvarno nisi normalan.
- Ovo lice mi se čini poznato.
- Valjda ti nalikuje na Barbiku.
- Ne, ne – Cvilitrol je navlažio prst slinom i obrisao prljavštinu s lutkinog lica.
- Zuzi – slabašno zazuzi lutka.
- Pa to je Hemi – zacvili Cvilitrol. – Hemi, najdraža moja, što ti se dogodilo? Tko ti je ovo napravio? Vještica Ruja? Ona je, samo ona može biti tako zla i okrutna.
- Koja Hemi?
- Hemi s Kvizboxa, odbgjegla nevjesta.
- A ti znaš kako Hemi izgleda?
- Naravno da znam, vidio sam sliku.
- Jesi siguran da ti je pokazala svoju sliku?
- Siguran i požuri, Hemi nije dobro. Onesvijestila se.
Frogling je zaglo zakočio. – To će morati malo pričekati – rekao je ubacujući mjenjač u rikverc. – Upravo sam vidio nešto zanimljivo.
- Što može biti važnije od Hemi?
- Tamo je neka koliba. Malo ćemo istražiti.
- Ništa ja neću istraživati. Ne možeš me prisiliti.
Frogling posegnu za revolverom i uperi ga u Cvilitrola: - Izlazi i da nisi ni pisnuo.
